Bosanska 4, 21 000 Split, Croatia
tel. +385 21 537 272
tel. +385 21 344 688
fax. +385 21 531 722
email: domine@domine.hr
Zagrebačka banka: 2360000-1101679303

Nasilje nad ženama i u obitelji – međunarodni i europski pravni izvori

U prethodnom članku kratko smo se osvrnuli na nacionalno zakonodavstvo koje normira nasilje nad ženama i nasilje u obitelji. Ustav RH kao najviši državni akt u čl. 3, između ostalih, navodi ravnopravnost spolova kao jednu od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Ustavom su također propisane i obveze zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda te primjena međunarodnih ugovora i prava EU. Tako je čl.134. propisano da: „Međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona.“; dok je u čl.141c. navedeno da „Ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom. Pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju se u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije. Hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije. Državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije.

Republika Hrvatska je potpisnica nekoliko nadnacionalnih akata iz područja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a u ovom članku ćemo dati sažet pregled kako međunarodnih, tako i europskih obvezujućih pravnih dokumenata.

Prvi međunarodni dokument jest Konvencija o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), koju je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda. Nasilje u obitelji najviše pogađa upravo žene te je najučestaliji pojavni oblik spolne diskriminacije. Prihvaćanjem Konvencije države se obvezuju poduzeti niz mjera za zaustavljanje diskriminacije žena u svim oblicima. Jedini je međunarodni ugovor o ljudskim pravima koji potvrđuje reproduktivna prava žena i navodi kulturu i tradiciju kao utjecajne sile koje oblikuju rodne uloge i obiteljske odnose. RH je ratificirala Konvenciju 1992. dok je 2001. ratificirala Fakultativni protokol uz Konvenciju kojim se proširuju nadležnosti Odbora za ukidanje diskriminacije žena, na način da prima i razmatra pritužbe pojedinaca i skupina vezane uz kršenje Konvencije u njihovim državama nakon što su ti pojedinci ili skupine iscrpili sve mogućnosti zaštite pred nacionalnim institucijama. Također, može sam pokrenuti postupak ispitivanja slučajeva u kojima se teško i sustavno krše prava žena u pojedinim državama strankama.

Nadalje, ističemo Opću preporuka br. 35 o rodno utemeljenom nasilju nad ženama kojom se ažurira opća preporuka br. 19 Odbora Ujedinjenih naroda za uklanjanje diskriminacije žena, a koja koristi izraz „rodno utemeljeno nasilje nad ženama” kao precizniji pojam kojim se izriču rodno specifični uzroci i utjecaji nasilja. Taj izraz dodatno osnažuje shvaćanje tog nasilja kao društvenog, a ne pojedinačnog, problema koji iziskuje sveobuhvatne odgovore koji nadilaze specifične događaje, pojedine počinitelje i žrtve/preživjele.

Ostale značajne međunarodne konvencije u kojima možemo pronaći odredbe koje uređuju nasilje nad ženama i u obitelji su: Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom, Deklaracija Ujedinjenih naroda o uklanjanju nasilja nad ženama iz 1993. godine, Pekinška deklaracija i Platforma za djelovanje iz 1995. te Rezolucija o ljudskim pravima 2005/41 Vijeća za ljudska prava.

Od europskih obvezujućih akata izdvajamo Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelj – tzv. Istanbulsku konvenciju. Istanbulska konvencija je široko prepoznata kao najdalekosežniji pravni instrumenti za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kao oblika kršenja ljudskih prava. Republika Hrvatska ju je ratificirala 2018. godine. Konvencija traži od vlada koje su je ratificirale da donesu sveobuhvatan skup mjera za borbu protiv svih oblika nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Cilj svake odredbe konvencije je spriječiti nasilje, pomoći žrtvama i osigurati da počinitelji budu privedeni pravdi. Konvencija govori o „rodnoj prirodi“ nasilja nad ženama ili „rodno uvjetovanom“ nasilju nad ženama jer se bavi oblicima nasilja koji su usmjereni prema ženama zato što su žene i/ili koje nerazmjerno pogađa žene. Zato se i nasilje nad ženama i nasilje u obitelji ne može promatrati bez uzimanja u obzir pitanja rodne ravnopravnosti. Ona, isto tako, zahtjeva da se kriminaliziraju i pravno sankcioniraju različiti oblici nasilja nad ženama npr. nasilje u obitelji, uhođenje, seksualno uznemiravanje i psihološko nasilje. Povezivanje stvarnih osoba s nasiljem nad ženama i svijest da je ono kazneno djelo će pomoći u njegovom iskorjenjivanju. Konvencija se u najvećoj mjeri primjenjuje na žene zato što uređuje oblike nasilja koje samo žene trpe upravo zato što su žene (prisilni pobačaj, žensko genitalno sakaćenje) ili koje žene trpe puno češće nego muškarci (seksualno nasilje i silovanje, uhođenje, seksualno uznemiravanje, obiteljsko nasilje, prisilni brakovi, prisilna sterilizacija). Ovi oblici nasilja proizlaze iz nejednakih odnosa moći između muškaraca i žena i posljedica su diskriminacije žena. Međutim, muškarci također trpe neke oblike nasilja uređene konvencijom kao što su nasilje u obitelji i prisilni brakovi, iako rjeđe i u lakšim oblicima. Konvencija to i prepoznaje te potiče potpisnice da primjenjuju njezine odredbe na sve žrtve nasilja u obitelji uključujući muškarce, djecu i starije osobe. Države mogu odabrati hoće li ili ne primjenjivati konvenciju na ove žrtve nasilja u obitelji.

Navodimo i Preporuku Rec(2002)5 Odbora ministara Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja u kojoj se definira nasilje u obitelji ili kućanstvu kao jedna od dimenzija nasilja nad ženama i dodatne mjere koje se specifično odnose na nasilje u obitelji.

Potrebno je spomenuti i Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP koja, među ostalim, regulira i zaštitu žrtava nasilja u obitelji.

 

U sljedećem tekstu bavit ćemo se Protokolom o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, posebno obvezama tijela nadležnih za postupanje. Tekst je dio projekta SavjetovališteMajaČulić" za žene žrtve nasilja i žrtve obiteljskog nasilja financiranog sredstvima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

Ukoliko imate bilo kakvih pitanje ili trebate savjet, tu smo za Vas!
 

 

print pdf mail